Dnevnik jedne crnokose

Crnokosa

''I didn't know what I wanted to do. I just knew the sort of woman I wanted to be. I wanted to be independent. I wanted to have my own money and be able to stand on my own - not be the type of a woman that waits for a man to call. ''

“I'm always happy when I'm surrounded by water, I think I'm a mermaid or I was a mermaid. The ocean makes me feel really small and it makes me put my whole life into perspective… It humbles you and makes you feel almost like you’ve been baptized. I feel born again when I get out of the ocean.”

“I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control and at times hard to handle. But if you can't handle me at my worst, then you sure as hell don't deserve me at my best.”

''No matter how you feel, get up, dress up, show up and never give up. ''

Brojač posjeta

credits

Design:murderscene
Help:xo xo

Drapetomania

nedjelja, 13.03.2016.

Da li ste ikad imali osjećaj da bježite od nečega ? Od prošlosti, od problema, od grada, od županije, od ljudi, od samih sebe na kraju krajeva.
Iz jednog grada pobjegnem u drugi u srednju ( koju hvala Bogu za 2 mjeseca završavam) i sad iz tog drugog grada želim pobjeći što dalje. Gušim se. Ne znam šta me guši, ali GUŠIM SE.
Valjda od ljudi ovdje, od škrtosti, od pokvarenosti, da glume da ti oni ne mogu pomoći, od načina života ovdje. Ako nisi ''domaći'' ti ne valjaš. Ti si parazit.
Gušim se. Ne želim biti ovdje. Kako to nekome objasniti ? Kako nekome objasniti potrebu za bijegom?
Nikog nemam ovdje. Ništa me dobro ne veže ovdje.
Imam osjećaj da umirem ovdje. Kao živo blato. Što se više boriš – više toneš.
Jako sam nesretna ovdje. Zašto to nitko ne može shvatiti? Zašto ne mogu shvatiti da ja moram otići odavdje?
Ja OVDJE ne mogu ostati.

Pokušavam pobjeći ali ne ide mi. Kao da me nešto proganja svih ovih godina. Možeš pobjeći i od gradova i od ljudi i od svega.
Ali kako pobjeći od same sebe ?

U životu sve se vraća

četvrtak, 25.02.2016.

Kako netko može sve odbaciti nakon 7 mjeseci veze ? To nije baš mali period. Sve radosti, suze, plakanja, bol, sreću... Zajedničke uspomene. Kako možeš izvrijeđati onu kojoj si 7 mjeseci govorio VOLIM TE? Onu koja ti je i vjerovala da to misliš i osjećaš? Onu kojoj si govorio da s njom možeš život zamisliti ?

Vjerovala sam ti, čovječe. Da misliš i osjećaš sve to. Da me voliš. Obećala sam sama sebi da više neću davati priliku nekom samo tako. A ti se tako trudio oko mene... I pružila sam ti priliku. S vremenom te doma dovela. Smatrala sam te zrelim, muškarcem. Drukčijim. Klinca nikad trebala nisam. Trebala sam iskrenog muškarca, koji zna voljeti, biti vjeran jednoj. Voljeti jednu.
Nikad prevarila nisam, kad volim, volim do neba i nazad. Samo njega vidim.

Možda i nismo bili jedno za drugo. Drukčiji ukusi, drukčiji karakteri. Ali nakon svega, zaslužila sam pristojan oproštaj. Oboje smo. A ne takav... Ne s takvim riječima. Uvredama. Kako si mogao izgovoriti takve riječi? I dalje tvrdio ''volim te'', a takve uvrede izrekao... S time takvo ''volim te'' pada u vodu... Na samo dno.

Ne znam da li bi ti trebala i oprostiti, u slučaju...I da se vratiš... Ja te ne želim. Slomio si me. Biti će ti žao. Shvatiti ćeš sve jednog dana, ali prekasno. Koliko sam te voljela, vjerna ti bila, sve što sam radila za tebe... Shvatiti ćeš, ali – prekasno. A meni će tada biti svejedno, kao što je tebi sada. Tada ću ja biti hladna, kao ti sada. Kao što mene boli srce sada, tako će i tebe, tada.

Obećajem.

U životu sve se vraća, dragi moj.